Danilo Stojić: Najbolje je već prošlo

Priče su smještene u savremeni, urbani kontekst, ali zbirka putem retrospekcije nerijetko referiše na Jugoslaviju, naročito na njen raspad i ratne devedesete godine. Jezik knjige prilagođen je njenom hronotopu, jednostavan i takav da svjedoči o autorovoj upućenosti i preciznoj upotrebi najaktuelnijeg slenga. Junaci priča uglavnom su ljudi nesposobni da se prilagode savremenom, kapitalističkom društvu, sitni narko-dileri, neostvareni umjetnici i zaljubljenici u muziku, takozvani mali junaci koji neodoljivo podsjećaju na servantesovske lupeže. Uprkos tome što što se bavi otuđenošću pojedinca u odnosu na svijet kojem bi načelno trebalo da pripada, atmosfera knjige nije hladna, a autor se prema svojim likovima odnosi s neskrivenim povlađivanjem, pa čak i ljubavlju. Iako se čine kao usamljenici i autsajderi, junaci priča pored sebe zapravo uvijek imaju barem dvojicu saveznika – autora, a vjerovatno i čitaoca. Preispitivanje kapitalističke, konzumerističke savremenosti tekstu daje suptilnu, ali definitivno postojeću društveno-kritičku dimenziju.